Zivot je kao putovanje vozom.Ljudi ulaze i izlaze.Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenadjenja.Ljudi prozivljavaju srecne trenutke,ali ima i nezgoda,nesreca,tuga.Kada se rodimo i zakoracimo u voz,srecemo se sa ljudima za koje mislimo da ce nas pratiti tokom citavog naseg putovanja..Naprimjer,nasi roditeji..Nazalost kad-tad oni ce sici sa voza i ostaviti nas bez svoje ljuabi,briznosti,njeznosti,bez svoga prijateljstva i drustva..Medutim u voz ce uci druge osobe,koje ce nam,takode,biti veoma vazne.To su nasa braca i sestre,nasi prijatelji i ljudi koje srecemo i koje cemo zavoljeti tokom putovanja.Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku setnju.One ne uzivaju u predjelima kraj kojih prozale,ne zele da se zblizavaju sa drugima,pa kraj putovanja docekaju sami.Drugi u ovoj voznji kroz zivot nailaze samo na zalost i tugu.Ali ima i onh koji su u vozu,u toku naseg putovanja uvijek na dohvat ruke i spremno pomazu onima kojima je pomoc potrebna.mnogi kada sidu sa voza ostavljaju iza seve trajnu ceznju.Neki nas uvaljuju i u nevolje.Mnogi ulaze i izlaze a da ih nismo ni upoznali.Cudi nas sto su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.Ostavljaju nas same u djelu naseg putovanja.Ponekad pokusamo da ih pronmademo i da se smjestimo u njihov kupe.Medutim,na nasu zalost,cesto ne mozemo da sjedemo kraj njih.Mjesto pored njih neko je drugi zauzeo.I takav je zivot.Prepun izazova,snova,mastanja,nadanja,prepun sastanaka i rastanaka,bez ponovog sastajanja.I nikad se ti trenutci nece vratiti.Zato,pokusajmo da svoje putovanje kroz zivot ucinimo najljepse mogucim.Pokusajmo da sam svima u vozu budem,o u ljubavi.Pokusajmo da u svakom putniku vidimo onon najljepse u njemu.Sjetimo se toga da na svakom ukrstanju zivotnih kolosjeka,neki od vagona moze da isklizne iz kolkosjeka i da je putnicima u njima mozda potrebna nasa pomoc.I samo mozemo dozivjeti iskliznuce.Nadamo se da cemo tada naci na putnika koji ce nas razumjeti.Najveca misterija putovanja je sto ne znamo kada cemo zauvijek,sici sa voza.Takode ne znamo ni kada ce nasi saputnici sici,pa ni oni koji sjede do nas..Medutim,gajim nadu da postoji glavna stanica i da cu vidjeti kako svi moji dragi pristizu s prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz...I bicu sretna sto se ponovo srecemo.Sigurno da ce neko biti veoma tuzan,kada budem morala zauvijek napustiti voz..Vjerujem da ce veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima,koje sam srela za vrijeme putovanja i koji su mi postali dragi..Usrecice me pomisao da sam im bas ja pomogla da uvecaju svoj prtljag i da sam i njega stavila prave sadrzaje..Moramo se potruditi da imamo sretno putovanje i da znamo da ce na kraju sva muka isplati..Pokusajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedicte koje ce kod ostalih putnika koji nastavljaju putovanje da budi ceznju i lijepa,prijatna sjecanja... :D